Od djece cvijeća do vječne djece

O pedesetoj obljetnici teško je reći nešto novo o Woodstocku, jer je gotovo sve već napisano. Treba podsjetiti da je najveći rock-koncert u povijesti trebao biti održan u Woodstocku kao meki američke kontrakulture, no zbog protivljenja lokalnog stanovništa na kraju je održan na farmi Maxa Yasgura u White Lakeu kod Bethela u državi New York. Tamo će nastupati perjanice američkog rocka: Hendrix, Crosby, Stills & Nash, Creedence Clearwater Revival, Janis Joplin i mnogi drugi. Umjesto predviđenih sto tisuća gledatelja, broj će se popeti na petsto tisuća. Koncert će se održati u potpunoj dezorganizaciji i kaosu, nestašici hrane i vode, dok će droga slobodno cirkulirati, a obilna kiša i blato pogoršati situaciju. U takvu sigurnosno i sanitarno kaotičnu stanju, tri će osobe smrtno stradati.

Hipijevski kult Rousseauove figure plemenitog divljaka danas je mutirao u kult hipermobilnog vječnog mladića / Snimio Patrik Maček / PIXSELL

U naše doba rave i techno partyja, gdje se okupljaju tisuće partijanera, mislimo kako smo daleko od vremena djece cvijeća i šarolikih veselih hipijevskih druženja iz šezdesetih. Ispod generacijske kontrakulturne nenasilne filozofije flower powera i marketinški pomno održavana mitološkog narativa nazire se nepoželjna paralelna, podzemna povijest pozadinskih režisera tog megadogađaja, anatomija obavještajnog manipuliranja i eksperimentiranja (pod okriljem CIA-ina projekta MK-ULTRA, što je bila tajna šifra za nezakonitu, prikrivenu operaciju pokusa nad ljudima) s hipijevskom buntovničkom američkom mladom generacijom. Danas je javna tajna da je tijekom koncerta američka tajna služba dijelila LSD iz eksperimentalnog laboratorija švicarske farmaceutske tvrtke Sandoz kako bi ispitala psihofizičke učinke na potrošače. Za sigurnost na koncertu brinula se hipi-zajednica Hog Farm u koju su ubačeni specijalni agenti obučeni za masovnu distribuciju LSD-a i psihološka savjetovanja.

Od hipija do japija

Prema Charlesu Shaaru Murrayju, „put od hipija do japija nije tako mučan kako mnogi vjeruju“. Dobar dio stare hipijevske retorike mogao bi se savršeno uklopiti u današnji menadžerski poslovni žargon. Mnogi hipijevski predvodnici postali su 1980-ih pravi japiji korporativnog društva, urednici srednjostrujaških medija, uključujući velikog vođu Jerryja Rubina, uvjerena Reaganova aktivista i neoliberalnog republikanca. Francuz Michel Clouscard predvidio je tu transformaciju u djelu Kapitalizam zavođenja, razumjevši hipi-pokret kao unutarnju krizu dinamike američkog kapitalizma. Jednostavno je prisvojio i preusmjerio liberalno-lijeve slogane (individualizam, hedonizam, nomadizam, kozmopolitizam, slobodarski život) u službu kapitalističkog tržišta želja, unutar novoga koncepta liberalno-libertarijanskog kapitalizma. Nakon Drugoga svjetskog rata s Marshallovim planom nastojao se generirati permisivni model za novoga mlađeg potrošača, ostajući pak represivan prema proizvođaču. Tada pod okriljem pop-rock-glazbene industrije nastaje novo tržište želja, a hipijevska kontrakultura i šezdesetosmaška pobuna bit će glavni akteri i promotori takva tržišta. Promicanje neograničena hedonizma i individualističkog eksperimentiranja, liberalizacija seksualnih odnosa i masovna konzumacija opijata trebali su poslužiti kao nove poluge društvene alijenacije. Proces stvaranja ovisnosti danas se nastavlja s modelom adiktivnog kapitalizma koji analizira Patrick Pharo. On proučava idolatriju prema tehnologiji, ekranima, ovisnost o Facebooku, ali i kompulzivnom potragom za optimizacijom i profitom, kao sastavnice procesa koji se temelji na umjetno generiranim željama i potrebama. Proces porobljavanja tržišta putem generiranja vertikalne ovisnosti potrošača o vlasniku, prisvajanjem njegovih pokretačkih želja, analizira Frédéric Lordon u djelu Kapitalizam, želja i ropstvo: Marx i Spinoza služeći se Spinozinom antropologijom.

Nova generacija Netflix ‘n’ chill

Bilanca hipijevskog i šezdesetosmaškog dekonstruktivističkog kulturnog, društvenog i identitetskog pogona pod okriljem kulturnog marksizma i građanskog neposluha flower powera, za sociologa Michela Maffesolija nastanak je „destrukturiranih generacija vječne djece“. Simbolička je to figura postmoderniteta koja je zamijenila zrelog čovjeka, racionalnog, ozbiljnog proizvođača. Riječ je o generaciji koja je prigrlila novu ideologiju mladenaštva (jeunisme) po kojoj treba vječno ostati mlad, odijevati se mladenački, misliti kao mladi, izbrisati bore i uživati u sadašnjem trenutku, bez korijena u prošlosti. Hipijevski kult Rousseauove figure plemenitoga divljaka i mladenačkog bunta seksa, droga i rock ‘n’ rolla danas je mutirao u hipsterski kult hipermobilnog vječnog mladića na električnom romobilu generacije Netflix ‘n’ chill. Kao rezultat takva procesa dekonstrukcije načela autoriteta u odgojno-obrazovnom sustavu, pogotovo nakon ‘68, nastala je suvremena vladavina postmodernoga doba narcisa o kojoj govori Christopher Lasch u obliku dominacije individualizma i hipersubjektivizacije društva.

Nakon generacije hipija, šezdesetosmaša, koju postupno zasjenjuje pank-pokret, japiji osamdesetih, nastaje i generacija X i Y, milenijska. Svi navedeni neologizmi pomodarski su nazivi za površni eksplikativni društveni i povijesni model neke generacije. Današnja milenijska generacija (millennials) nastaje s generacijama rođenih 80-ih (između 1980. i 1995). Naravno, model generacijske eksplikacije često je ograničen i reducionistički jer podliježe teoriji generacijskoga ciklusa prema kojoj se društvo dijeli na četiri segmenta razdoblja od 16 do 20 godina, a riječ je o modelu često primjenjivanu u marketinškim potrošačkim strategijama. No razvidno je da su oni postali potrošačka i komercijalna meta novih tehnologija, pogotovo kad je riječ o tehnofilskoj generaciji zaljubljenoj u IT-inovacije. Za razliku od drugih alternativnih kontrakultura, među kojima je i hipi-generacija Woodstocka, koje su se protivile industriji kulture i potrošačkom društvu, milenijska generacija obožava nove tehnologije i potrošnju potpomognutu mobilnim aplikacijama. Suvremena generacija prihvaća konformistički habitus konzumacije brendova, društvenih vrednota. Tako su nastali jakiji (Young Urban Creative), nova urbana tribalna vrsta, mutirala iz generacije Y, rođenih između 80-ih i 2000, koja kombinira urbani komoditet s nastavkom mladenačkih utopija. Ono što je razlikuje od generacije japija (Young Urban Professional) nastale nakon hipi-generacije Love and Peace, često povezivane s figurom ciničnoga golden boya, njihova je kreativna dimenzija na temelju koje teže društvenom prihvaćanju. Jakiji su djeca interneta, često povezani s internetskom i visoko tehnologiziranom ekonomijom, konzultanti u Instagram-kampanjama, brogrameri (zajednica programera). Glavni je cilj postići savršenu ravnotežu između osobne realizacije, kreativnosti i profita.

Neki već govore o nastanku novog indie-kapitalizma, koji kombinira mikropoduzeća, nove načine potrošnje i proizvodnje, humanizam i ekologiju s kapitalizmom. Neki analitičari nazivaju ih generacijom Netflix and chill, jer se vole opuštati i provoditi slobodno vrijeme kod kuće, gledajući serije i filmove. Veliki su ljubitelji društvenih mreža i virtualne komunikacije svih vrsta. Neki ih nazivaju generacijom mutanata ili polumutanata jer su jako mobilni, fleksibilni na tržištu rada i u načinu života, brzo mutiraju u skladu s brzim ritmom tehnoloških inovacija. Kako su rođeni u doba interneta i visokih tehnologija, neki ih nazivaju digitalni domorodci, ekološki su senzibilni i zagovornici zdrave hrane.

Za razliku od generacija šezdesetih, a pogotovo buntovničke šezdesetosmaša, koja je otvoreno zagovarala pobunu protiv kapitalističkog i potrošačkog društva, nove generacije gaje pragmatični egoizam. Kad je riječ o zaposlenju i vlasništvu, njihovi su pripadnici individualisti, umreženi, nestrpljivi i inventivni. Za razliku od hipijevske generacije, koja je dobrovoljno živjela na marginama društva i gajila komunitarne načine života, misleći da tako mijenja svijet na bolje, suvremene generacije nisu prožete društvenim i političkim utopijama ili revolucionarnim idealima. Socijalna prekarizacija i potpuna pauperizacija mladih u Europi, ali i u Sjevernoj Americi, snažno je utjecala i oblikovala generaciju koja ne nastoji radikalno mijenjati svijet, već pragmatično pronalaziti nove alternative i prilike unutar dominantnog sustava. Jean-Laurent Cassely proučava fenomen nove generacije te ističe kako se generacijski mentalni obrasci mijenjaju. Današnja generacijska pobuna nema radikalne aspekte kao u prošlosti, već poprima poduzetničke dimenzije. Stari šezdesetosmaški slogan „nikada ne raditi“ ili „živjeti bez praznog trenutka i uživati bez zapreka“, danas ne vrijedi. Riječ je o nadadaptaciji u ime koje mlađe generacije često mijenjaju posao i profesionalni sektor, ne radi radikalnog prekida, kao što je to bio slučaj s hipijima koji su zagovarali povratak prirodi i zemlji, već nastoje uskladiti poslovni svijet i potrošnju s vlastitim vrednotama. S obzirom na nestabilnost radnog mjesta i prekarizacije, nove generacije ne vjeruju u sigurne dugoročne planove karijere, nego radije eksperimentiraju u obliku raznolikih projekata. To postavlja pitanje njihove generacijske ostavštine novim pokoljenjima. Naravno, kriteriji društvenog uspjeha razlikuju se od doba 80-ih: postignuće osobne autonomije, lokalno i ekološki senzibilizirana profesija, prezir prema klasičnim poslovnim hijerarhijama iz postindustrijskog doba… Milenijska generacija prva je koja ima moć nad drugim jer su na vodećim položajima numeričkih tehnoloških transformacija i drže ključeve budućnosti.

Hoće li mladi popraviti svijet

Generacije Woodstocka i ‘68. nastojale su putem utopije i društvenih metapolitičkih nenasilnih revolucija promijeniti svijet po uzoru na kontrakulturni diskurs Theodorea Rozacka, dok suvremene generacije nastoje putem pragmatizma istražiti nove društvene ravnoteže. Ipak, pitanje je hoće li nove generacije, koje se pragmatično zadovoljavaju hiperindividualističkim atomiziranim društvom, moći popraviti svijet suočen s gospodarskim, socijalnim i identitetskim krizama, nestankom bioraznolikosti i prirodnih resursa, rastućim jazom između bogatih i siromašnih ili će isključivo služiti kao adaptibilna generacijska matrica selfie-društva, kao modus reprodukcije dominantnoga neoliberalnog kapitalističkog sustava.

Povjesničar anarhizma Ronald Creagh hipijevski pokret smatra posljednjom spektakularnom pobunom utopijskog socijalizma iz 19. stoljeća, ali zbog nedostatka ideološki organizirane strukture s alternativnim društvenim modelom dominantni sustav uspio je neutralizirati strukture mladenačke kontrakulture. Radikalne težnje usmjerene su ispušnom ventilu hedonizma i permisivnosti s pomoću kemijske manipulacije. Takva infiltracija s milenijskom generacijom nije potrebna jer ona u većini prihvaća, s određenim subjektivnim kritičkim retuširanjem, konformistička i sistemska pravila igre. I jedni i drugi u konačnici su nažalost proizvod antropocentrističkog poimanja svijeta i društvenog solipsizma, koji postavljaju „osobnu sreću i užitak“ kao krajnji egzistencijalni cilj, što savršeno odgovara kapitalizmu zavođenja.

U tom se smislu i postavlja pitanje postojanja kolektivnoga generacijskog subverzivnog htijenja i snage, koji nadilazi taj eudemonizam, i pružanja otpora sustavu nakon devastacije i dekonstrukcije staroga svijeta u ime mita o neprestanoj emancipaciji i vječnom napretku. Ili riječima Alberta Camusa: „Svaka generacija, nema sumnje, misli da je osuđena na promjenu svijeta. Moja zna da to više neće učiniti. Ali njezina je zadaća možda veća. Sastoji se u sprečavanju propasti svijeta.“